Život je more, pučina crna,
po kojoj tonu mnogi što brode.
Nije mi srce plašljiva srna,
ja se ne bojim velike vode.
Lome me vali, nose me struje:
oseka sreće, a tuge plima.
Šiba me nebo bičem oluje,
al’ jos se ne dam i jos me ima.
U jutra rana plaše me senke
minulih dana.
Sećanja mutna kao u laži, kao u snu.
Ipak se borim, ipak se nadam,
sve manje letim, sve više padam
i sve su jače ruke sto me vuku dnu.
Možda će žena svilenog bedra,
koja me zove i pruža ruke,
uliti vetar u moja jedra
do nove žene, do nove luke.
Život je more…
Život je more…
Život je more…